Prije dvadeset šest godina, život mi je zauvijek promijenjen

 

. Moj sin je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći, ostavljajući za sobom suprugu koja je tada bila u četvrtom mjesecu trudnoće. Iako je bol bio nemjerljiv, ona se izdigla iz tuge i potpuno se posvetila djetetu koje je nosila. Dala mu je svu pažnju, ljubav i podršku, postajući njegova najveća snaga.

Od tog trenutka, moj unuk je postao središte našeg života. Svake sedmice odlazio bih da ga vidim, diveći se kako raste pod pažljivom brigom svoje majke. Niti jedan vikend nije prošao da nisam proveo vrijeme s njim, gledajući ga kako se razvija u snažnog i pametnog dječaka. Povremeno bi moj stariji sin dolazio sa svojom porodicom, i svi bismo se okupili za zajedničkim stolom, razmjenjujući osmijehe i uspomene, pokušavajući nadoknaditi prazninu koju je tragedija ostavila iza sebe.

Ovi trenuci postali su svjetlo u našim životima, a unuk, vođen majčinom hrabrošću, postao simbol nade za nas sve.

Nikad nije našla drugog muškarca, iako smo joj govorili da je to sasvim normalno i u redu (i ja sam ostao mlad bez žene i znam kako je to). Uvijek bi govorila za mene nema niko drugi on je bio i ostat će jedini. Često zna reći da ga još čeka da se vrati s tog prokletog puta.

Unuku nikad ništa nije falilo sve mu je obezbijedila.
Prije nekoliko mjeseci mali je diplomirao, a uskoro se i ženi. Riječima ne mogu opisati koliko sam ponosan na nju što je sve to izdržala i uspjela sama. Dao bih sve da moj sin može vidjeti kako je uspjela i odgojila njihovo dijete i da zajedno uživaju u čarima života.”